Poznata viduševačka škola na brijegu visoko iznad sela posljednjih šest mjeseci nije bila samo škola za male đake. U jednoj od lijepih svijetlih učionica, saživjela je neobična radionica: tu je tkalački stan, stara šivaća mašina „singerica“ i dvije Vidušljanke za stolom prepunim papira, platna i svile svih boja. Tu su i „raljce“ i okrugli drveni okvirići – pomagala bez kojih se našivanje ne može ni zamisliti. Mara Pereković i Slavica Arambašić, u programu javnih radova grada Gline radile su na izradi viduševačke narodne nošnje. Program službenog naziva „Obnova narodnih nošnji, učenje tehnike tkanja, vezenja, štikanja“ vodila je Slavica Crnković iz KUU „Viduševac“ završio je 9. veljače 2018.
Poznato je da većina viduševačkih obitelji nisu sačuvale svoje narodne nošnje. Strašne ratne 1991. godine u zbjegu su spašavali gole živote, a sva imovina i dragocjena baština ostala je prepuštena uništenju – fotografije, nošnje, škrinje pune djevojačkog ruha, stari predmeti. Djeca i mladi nikad nisu doznali kako su im u mladosti izgledale mame, tate, bake i djedovi i kako se nekad živjelo. Zbog toga se na ovaj način želi oživjeti selo, približiti mladima njihove korijene, probuditi im želju za očuvanjem identiteta i zadržati ih u zavičaju.
Bogata narodna nošnja Viduševca i okolice obnavlja se tehnikama tkanja, vezenja i štikanja, koje se od davnina koriste. Radi se po fazama – onako kako se izrađuje narodna nošnja. Danas je, na žalost, sve teže naći i laneno platno, i svilu lijepih „muževaćki`“ boja kakva se nekad koristila. Ali, ipak, vrijedne su se žene snašle pa su pod njihovim rukama, nit po nit, nastajale latice neobičnih cvjetova, zeleni listići, frčki…Dijelovi su to gizdave „švabice“ i paculjice, a tijekom proteklih 6 mjeseci napravljene su po dvije. “Nedostajat će nam ovo…Sad opet slijedi čekanje na zavodu za zapošljavanje”, tužno nam govore Mara i Slavica.
Viduševac ima dugu tradiciju izrade narodne nošnje. Danas su žene u dobi od 50-tak godina, a koje su nekad bile zaposlene u Pamučnoj predionici Glina, slabih izgleda da se opet zaposle. Vične su ovim radovima jer su majke i bake rano učile svoje kćeri i unuke našivati, plesti, štrikati. Današnji svijet želi nešto drugačije, izvorno, autentično pa se na ovaj način može riješiti i njihova egzsitencija spajanjem tradicijskog i modernog.
Gđa Slavica Crnković nam je ovom prigodom rekla: “U širem smislu, ovaj vrijedan projekt predstavlja zaštitu i očuvanje materijalnih kulturnih dobara, konzervatorsko-restauratorsku djelatnost, zaštitu i očuvanje nematerijalnih kulturnih dobara te ostale djelatnosti kulturne baštine, izrade narodnih nošnji, tkanja, vezenja i štikanja. Dobro bi došlo osigurati makar još dva puta po 6 mjeseci ovog projekta kako bi se završila kompletna nošnja – zastor i rubaća, i još niz sitnica koje idu uz nju …A onda sve to treba i lijepo sašiti…”
Naši stari su govorili da ženskom poslu nikad nema kraja, da ženske ruke ne smiju mirovati. Pa kako to i ne bi rekli kad je dug i težak bio posao dok se “ćovek obleće: lan je trebalo posejati, ćupati, riljati, namakati, vaditi, prestirati, prebirati, tući, trti, mikati, presti, mavati na rašek, beliti, vijati, snovati, napeljivati, tkati, ispisivati, našivati, štikati, krojiti, šivati i tek onda obleći.”
Pogled na dijelove nošnje u nastajanju pod spretnim rukama Vidušljanki budi pregršt uspomena: velika predena izbijeljene preje koja se suše prebačena preko drušca na ganjku, tkalački stan u kutu sobe, preslice, vretena, vitla, jednoličan zvuk šivaće mašine, čudesni motivi koji nastaju pod rukama ispisalje, platno napeto na raljcama…I lik majke s iglom u ruci nagnut nad velikim „crljenim i zgorelim rožama“…Neprocjenjivo je to bogatstvo naših života pa zašto onda ne obnoviti i sačuvati ono što se još može? Jer tko će ako ne naraštaji našeg doba koji još pamte?! Ali, tkalački stan i “singerica” su od danas u učionici viduševačke škole ostali napušteni…Nadajmo se, ne zadugo.
