U nedjelju, 25.ožujka na blagdan Cvjetnice, u glinskoj crkvi Sv. Ivana Nepomuka služena je svečana sv. misa – poldanica na kojoj se okupio lijep broj vjerničkog puka. Misno slavlje započelo je blagoslovom grančica ispred crkve i procesijom, a nastavilo se starozavjetnim čitanjima i opširnim evanđeljem po Marku, koje su uz župnika vlč. Ivicu Mađera, čitali i mladi. U tišini se slušalo potresno izvješće evanđeliste o Isusovim posljednjim satima, izdaji, licemjerju naroda, okrutnosti mučitelja, nepravednom sudu, smrti na križu…Sve je znao što ga čeka, patnju koju mora podnijeti za spasenje svijeta, ali se prepustio volji Očevoj. Misno slavlje pjesmom je uveličao župni zbor.
Prema kazivanju naših starih, za korizmeno vrijeme bili su vezani i neki običaji koji se, na žalost, danas zaboravljaju. Nedjelje su imale posebne nazive – poslije Pepelnice je Korizmena, druga Kvatrena, treća Nebrojena, četvrta Sredopusna, peta Glušna, šesta Cvjetna i sedma Velika (Uskrs). Kako je to već bilo razdoblje proljetnog vremena, ljudi su pripremali polja za sjetvu. Kresali su živice stavljajući trnje na hrpe da se osuši kako bi se na Veliki petak moglo zapaliti kao krijes. Na Gluhu nedjelju zamatala su se raspela u tamno platno – i u crkvi i kod kuće. Na Cvetni petek u viduševačkoj je župi bila velika Uskrsna ispovijed, a u glinskoj u srijedu prije Uskrsa. Na Cvjetnicu je narod na sv. misu donosio prvo proljetno cvijeće (vrbine mice) i zelenilo u spomen na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem. Te su se blagoslovljene grančice doma čuvale na slemećku ili iza svetih slika. Njima se križalo prema nebu kad bi nevrijeme prijetilo tučom i olujom. Nisu se bacale, već s poštovanjem u vatri spaljivale.
Cvjetnicom, kojom se spominjemo Isusovog slavnog ulaska u Jeruzalem gdje ga je narod dočekao klicanjem, ulazimo u milosne dane Velikog tjedna – dane Kristove muke i smrti. Isti oni koji su ga slavili kao kralja kličući „Hosana, sine Davidov!“, sada ga lažno optužuju, upiru prst u Njega i pljuju mu po izmučenom licu urlajući „Raspni ga, raspni“… Iako stara dva tisućljeća, živa je ovo slika današnjeg vremena. O tome je nadahnuto govorio vlč. Mađer u kratkoj propovijedi.
Uzalud bi bila sva patnja koju je Isus podnio, kao i naša vjera, a da se nije dogodio pomaknuti kamen i prazan grob u Uskrsno jutro.
