Danas je malo događaja koji nas mogu istinski obradovati i razgaliti nam dušu. Zato je jedna od lijepih vijesti ove zime bila ona da su članovi KUU “Viduševac” pozvani na HTV u subotnju emisiju “Dobro jutro Hrvatska!” Naravno da je jedini odgovor bio odazvati se – sad, pa tko zna kad…A kako se po jutru dan poznaje, subota 24. veljače 2018. morala je biti posebna. Jer nakon predstavljanja na televiziji, slijedio je večernji nastup na reprizi MSF u Domu Rafinerije u Sisku.
I tako se, nakon ozbiljnih proba i priprema, opremljeni tradicionalnim domaćim delicijama, rano ujutro uputiše Vidušljani autobusom prema Zagrebu. Trebalo je “riječju, pjesmom, okusima i mirisima predstaviti dio svoje bogate i predivne baštine koju vrijedno njeguju i promiču” kaže Martina Mladenović, ravnateljica Interpretacijskog centra baštine Banovine. Predstavljen je i zajednički projekt – etno bojanka “`Ko ima u što, lako se obleće” s prikazom dijelova viduševačke narodne nošnje.
Rad KUU predstavili su Slavko i Slavica Crnković, o povijesti sela govorila je autorica monografije “Selo i župa Viduševac” Katica Gašljević Tomić, a o župi i povezanosti crkve i ove udruge vlč. Marijan Štingl. Slavica Kežman i Slavica Crnković predstavile su hranu koja se našla na bogatom stolu – od pšeničnog i kukuruznog kruha, krvavica, suhe slanine, hladetine, žganaca, jagli, kuglova, “poderanih gaća”, žličnjaka, pite od jabuka, orehnjače, kiflica, suhog sira, sve do najpoznatijeg specijaliteta – domaće kobasice. Posebnu je pozornost svih privukla baka Jaga, koja u KUU “Viduševac” ima kćeri Slavicu, Macu i Anđelku te sina Stjepana, sa svoje 84 godine, i danas je vrijedna “našivalja” čije ruke stvaraju prekrasne motive na lanenom platnu.
Propituje li tko po čemu to Vidušljani zaslužuju biti na televiziji, podsjetimo ih na samo nekoliko činjenica iz povijesti Udruge. Kulturno-umjetničko društvo «Joso Marjanović» osnovano je u proljeće 1974. godine na tradiciji Ogranka seljačke sloge koji je u Viduševcu djelovao poslije II.svjetskog rata. Prvi je predsjednik KUD-a bio Stjepan Crnković Balkan. Svirci, pjesmi i plesu skloni Vidušljani vrlo su brzo postigli zapažene rezultate kao sudionici brojnih lokalnih i regionalnih priredbi i smotri folklora. U svibnju 1974. na I. Smotri izvornog folklora Korduna, Banije, Cazinske krajine i Pokuplja održanoj u Topuskom proglašeni su najboljom folklornom družinom i nagrađeni srebrnom tamburicom pokrovitelja «Večernjeg lista». Nakon toga, uslijedili su brojni nastupi, a jedan od najvećih uspjeha bila je druga nagrada s pravom na snimanje ploče na II. smotri izvornog folklora koja je održana 1975. u Velikoj Kladuši. Ploča je snimljena u izdanju «Jugotona» u proljeće 1976. s četiri izvorne melodije : «Oj jeseni, jeseni», «Svatovska», «Dragi dragoj benku kupi», «Oj mošlićke, mošlićke». Tu je i nastup na Vinkovačkim jesenima 1979. godine. Djelovanje Društva nastavilo se do početka Domovinskog rata, a nakon prerane smrti Stjepana Crnkovića 1981., predsjednik postaje Ivo Rožanković. Rad nekadašnjeg KUD-a, pod drugim nazivom i s većinom novih članova obnovljen je 4. siječnja 2003. Obnovili su ga sami mještani-povratnici u selo kao i oni koji žive drugdje, a viduševački kraj im je u srcu. Predsjednik Udruge je bio Slavko Crnković, zamjenik Mato Kirin, a tajnica Slavica Kežman. Okupilo se 40-tak članova u dobi od 8-65 godina. Prvi službeni nastupi obnovljene KUU bili su na Večeri folklora u Petrinji i na Smotri folklora u Martinskoj Vesi te na dvije zabave – fašničkoj i uskrsnoj. Kako je materijalna baština u srpskom pustošenju hrvatskih sela između Gline i Kupe uništena, a malo je obitelji spasilo svoju narodnu nošnju, dragocjeno znanje naših majki i baka opet je došlo na svoje: kupovalo se domaće laneno platno, iskale su se fele, ispisivai i našivali zastori i rubače, švabice, štikale špice… Viduševačke vesele i zgorele rože na radost svih, zasjale su opet punim sjajem. Danas se KUU “Viduševac” ponosi smotrom folklora “Angelski susreti”, a kruna njihovog upornog i predanog rada svakako je prošlogodišnji nastup na 51. MSF u Zagrebu.
I tako su stari i mladi Vidušljani stigli do Hrvatske televizije. Nikome nije bilo svejedno – program ide uživo, ništa se ne prepušta slučaju, nema ponavljanja, nema rezanja…Oprezno i znatiželjno prolazimo mimo poznatih studija – tu se negdje snima i “Potjera”. U studiju su nas brzo zgrijale silne žarulje. Roža briše znoj s lica, a Jaga Žagar komentira: “griju nas ko piliće u gajbi”. Urednice određuju tko gdje stoji, tko gdje sjedi, slijedi tonska proba, mobiteli ex, tišina, ispred kamera se ne smije ni mrtav prolaziti…Tu tamburaši, tu pjevači, tamo djeca, vi koji govorite stojite naprijed s voditeljima, tamo stolovi s hranom, pijaćom i rukotvorinama, tu baka Jaga…Stižu voditelji Davor Meštrović i Ljiljana Vinković. Iz pitanja vidimo da ne znaju bogznašto o našem kraju. Određuju tko mora na šminku – pa ne može se zgužvan i bljedunjav pred nemilosrdne kamere koje sve bilježe, znatiželjno probavaju hranu…Meštru se dopala hladetina i krvavice, Ljiljana je na nekoj dijeti pa pažljivo bira… Vrijeme brzo prolazi – treba obući nošnju, do savršenstva dovesti svaki detalj – prevezaljke, struke, špice na paculjici…
Konačno je pola jedanaest, zovu nas u studio…u hodniku susrećemo mršave manekenke u lijepim, malo preslobodno dekoltiranim haljinama…Nema se vremena za komentiranje – u tišini ulazimo, grlo se suši, trema nas lagano pere, Meštar i Ljiljana još odrađuju prilog iz Splita, zapliću se s “rebatinkama”…A onda kreće KUU “Viduševac” s pjesmom “Zapjevale bijele dunje ranke, poslušajte to su Vidušljanke”… Naš vozač Ivan postaje fotograf…Prilazimo s voditeljima, pričamo tko smo, što smo, odakle dolazimo – o Udruzi, baštini, povijesti sela, župi…Vrijeme je kratko, a želimo puno toga reći. Slijedi «Dragi dragoj benku kupi» i šetano kolo… Dvije Slavice s voditeljima prilaze stolu i tu počinje priča o hrani, rakiji, bogatoj nošnji…Meštar zapričava baku Jagu koja sjedi i našiva, a ona odgovara kao da je pred kamerama baš svaki dan. Na kraju još pjesma «Oj mošlićke, mošlićke», zajedničko fotografiranje – i to je to. Preživjeli smo. Izlazimo iz studija i hvatamo mobitele koji zvone i bljeskaju u sigurnosti garderobe…sa svih strana stižu pohvale i čestitke…Bravo, bravo, bilo je superrr…Svi se okupljaju u velikom predvorju oko stola jer doneseno treba popiti i pojesti…Pridružuju se i drugi djelatnici televizije jer sve je fino i ukusno…
O ovom danu ostat će trag za sva vremena. Prolaznost nemilosrdno odnosi bogatu baštinu naših predaka u zaborav. Razaranje naših sela dovelo je do toga da još i danas tragamo za starim fotografijama i drugim sitnicama koje su bile samo naizgled, beznačajan dio naših života. Tek kad smo ostali bez njih, shvatili smo njihovu vrijednost. Obnovom narodnih nošnji, pjesmom i plesom voli se i čuva nacionalni identitet i Domovina…Neizmjerna je vrijednost što to, unatoč zlu i patnji koju smo podnijeli, nismo zaboravili…
