U župi Bučica, svake nedjelje, prelazeći kilometar brdovitog terena, baka Jana Medved, rođena 3. XI. 1923. godine, pješke dolazi na svetu misu. Sada, i u svojoj 95. godini, odvaja svoje vrijeme kako bi zajedno sa župnom zajednicom slavila svetu misu. Svoju ustrajnost Bogu, baka Jana njeguje godinama, još od malih nogu. Ostaje vjerna Bogu čitav život.
Priča tako baka Jana, kada je bila mala, svakodnevno je u crkvu išla, redovito pohađala vjeronauk, učili su kako se moli krunica, družili se i molili. Kao djevojka živjela je u drugom selu, u Donjoj Bučici, u zaselku koji je bio skoro pa najudaljeniji od župne crkve, udaljenom dobrih sat vremena hoda. Pješke su odlazili na zornice, na polnoćku, na vjeronauk, na raznolike susrete koji su se događali oko crkve. Pohađalo se tada, prije Drugog svjetskog rata, i ostale kapele za njihova proštenja, redovito se pješke uz pjesmu odlazilo na molitvu u susjedna sela, u Degoj, Ilovačak, Slatinu Pokupsku, na Trstenicu.
Baka Jana je jedna od posljednjih koji su poznavali ubijenog župnika Janka Vedrinu (1904.-1935.). Ispričala je svoje sjećanje na ubijenog župnika. Vlč. Janko Vedrina bio je velika smetnja vlasti u Glini jer je okupljao vjernike, zajedno su pješke hodočastili u Mariju Bistricu, osnovao je djevojačka društva, zajedno radio na duhovnoj i materijalnoj obnovi župe, obnavljao kapele, a sve je to učinio u dvije godine, do mučeničke smrti. Priča baka Jana da su na svetoj misi vlč. Janka dolazili prisluškivati žandari iz Gline. Sjedili bi u sakristiji i u blizini oltara, zapisivali njegove propovijedi, čekali prigodni trenutak. Njen je ujak bio dobar s vlč. Jankom pa je znala više o njegovoj aktivnosti i brižnosti za povezanost sela. Prema priči bake Jane župnik Janko je ugušen rupčićem u župnoj kući. Ubojice nisu provalile u župnu kuću nego im je navodno netko otključao i bilo je tragova borbe. Župnika su prije ubojstva mučili, a ubojice nisu do danas otkrivene.
Ispričala je baka Jana svoje iskustvo u komunizmu. Teško je to bilo vrijeme za bučićku župu. Zbog straha je manje ljudi odlazilo na svetu misu. Ali, baka Jana je bila ustrajna. Godine 1947. udala se za Vinka Medveda, hrvatskog domobrana iz Gornje Bučice koji je bio zatočen poslije u logoru u Karlovcu i Dubovcu. Partizani nisu odobravali odlaske na svetu misu, često je popreko odlazila u crkvu, a nekada i u Pokupsko. Sjeća se događaja kada im nisu dali prijeći skelom preko rijeke Kupe jer su znali da odlaze na svetu misu u Pokupsko. I njezinog pokojnog sina Dragana kažnjavali su u školi negativnim ocjenama jer je odlazio na svetu misu. Ima još jedan događaj koji je baka Jana ispričala. Kada su komunisti iz sela skinuli križ koji se nalazio na glavnoj cesti bacili su ga u podnožje sela, u vodu. Onaj tko je uklonio križ s glavne ceste, svjedoči baka Jana, kada ga je skinuo sa sebe, kaže da takav teret nikada nije nosio. Savjest mu nije dala mira, izvadili su ga iz vode. Posljednji, Domovinski rat, u potpunosti je opustošio ovaj kraj. Stanovništvo se raselilo, samo su stari ostali.
A kada pitate baku Janu o njenom nedjeljnom odlasku na svetu misu, naići ćete na veliku radost u njezinom glasu. Oduševljeno govori o odlasku na svetu misu. To je ono što najviše voli, što je ispunja, Bogu je ostala vjerna od svoje mladosti. Dokle god može, poći će na svetu misu, pomoliti se svetom Antunu Padovanskom. I naravno, vlastitim životom čuvati divnu uspomenu na ustrajnu prošlost služenja Bogu.
Tekst i fotografija: biskupija-sisak.hr